

Kao što se na hrvatskim selima kolinje i berba već stoljećima smatraju društvenim događajima koje se ne propušta, tako je i priprema ajvara pothvat u kojem je svaka pomoć rodbine i susjeda uvijek bila dobrodošla, a nagrada su teglice pune primamljivoga povrtnog namaza.
Ajvar se priprema u svim zemljama Balkana, a recepti se tek neznatno razlikuju po omjeru povrća i začina koji se upotrebljavaju prilikom izrade ovog nezaobilaznog dijela zimnice. Pred kraj ljeta, dok vrtovi i tržnice još uvijek pršte bojama paprika i patlidžana, kreće se u akciju pečenja i kuhanja ajvara koji se, ako je dobro pripremljen, može jesti čak i na žlicu. Gusti namaz upotrebljava se cijele godine kao ukusni prilog jelima s roštilja, može se dodavati u različita variva kojima daje specifični okus paprike, a odličan je i u sendvičima.
Prepoznatljivu narančasto-crvenu boju ajvar duguje dugim, crvenim i mesnatim „rog” paprikama, koje se s patlidžanima cijele peku u pećnici ili na otvorenoj vatri. Nakon pečenja povrće se pažljivo guli i čisti od sjemenki, cijedi od suvišne vode, a zatim melje kako bi rezultat bio kremasti namaz. U lonac u kojem će se kuhati ajvar dodaje se ulje, a potom povrće, koje je potrebno dugo kuhati na srednje jakoj vatri uz neprestano miješanje kako ne bi zagorjelo. Kako vrijeme prolazi, tako se postupno dodaju male količine ulja, a nakon prvog sata kuhanja dodaje se i usitnjeni češnjak koji unaprjeđuje aromu ajvara. Nakon otprilike dva i pol sata kuhanja dodaju se sol, ocat i ljute papričice, a po potrebi je moguće dodati i malo šećera.
Ajvar je gotov kada se zgusne toliko da se prilikom miješanja može vidjeti dno lonca u kojem se kuha. Ovaj popularni namaz potom se prebacuje u sterilizirane staklenke i zatvara. Okus konačnog proizvoda ovisi o kvaliteti samih namirnica pa su domaći ajvari uvijek znatno ukusniji od komercijalno proizvedenih ajvara. Ponekad je toliko ukusan da ne preživi cijelu zimu, što znači da će njegovi ljubitelji morati čekati iduće ljeto za novu dozu slasnog ajvara.