Kula ljubavi s koje puca pogled na 50 nijansi plave

Kula ljubavi s koje puca pogled na 50 nijansi plave

Zatvorite oči i zamislite mediteransku šumu, sočno zelenu, mirisnu i prepunu života. Jeste li? Dobro… A sada oko te šume zamislite tirkizno more koje poziva na kupanje, ronjenje ili bezbrižno sjedenje na plaži. Jeste li gotovi? Super…

 

Upravo ste zamislili otok Silbu, 15-ak kvadratnih kilometara zemaljskog raja u Jadranskom moru. Nazivaju je još i vratima Dalmacije, a osim po prekrasnoj prirodi posebna je i po tome što je poznata kao otok pješaka. Nema automobila i motora, tek nekoliko traktora koji služe za opskrbu trgovina. Upravo su zbog toga gostima i mještanima jedina prometala za prijevoz stvari prikolice, tzv. „karići” koji su postali zaštitni znak otoka.

 

Šetnja ulicama jedinog mjesta Silbe osvojit će vas i na prvi i na drugi i na treći pogled. Smijeh koji odzvanja uskim uličicama, miris šalše koji putuje zrakom poput neke gastronomske inačice Morseove abecede, otočki zen u kojem vrijeme malo drugačije teče, nekako finije, polaganije i ljudskije… Silba će vam ući u srce kao vješti šarmer a da to niste ni primijetili.

 

U sredini malog mjesta smjestila se visoka elegantna građevina koja sve nadgleda poput brižne starije sestre. Stanovnici Silbe ga zovu Toranj ljubavi ili Marinićeva toreta. Okrugla je to uska kula čije vanjsko kružno stubište vodi na plato s kojeg pogled puca na 50 nijansi opijajuće jadranske plave.

. Osim pogleda kao stvorenog za objavu na društvenim mreža, ova je kula spomenik jedne ljubavi o kojoj su slušale generacije Silbenjana.

Silba – otok na kojem ljubav ima svoj spomenik

Naime, u 19. stoljeću zaljubili su Petar Marinić i Antonija Mauro. Oboje mladi, lijepi i s mnogo planova o zajedničkom životu. Petar je bio mornar, a Antonija ga je s čežnjom dočekivala svaki put kada se vraćao s plovidbe. Prije odlaska na jedno putovanje obećao joj je: „Vjenčat ćemo se kada se vratim, oko kuće ćemo zasaditi vrt, a u vrtu toranj s kojeg ćemo gledati cijeli otok i more.” Uslijedio je poljubac i oproštaj.

 

Godine su prolazile, a Petar je upoznao svu okrutnost hladnih mora, obje Amerike, obale Australije. U isto vrijeme Antonija je spoznala sve oluje i nevere samoće. Na koncu se umorila od čekanja i udala za drugog muškarca.

 

Nakon duge plovidbe svjetskim oceanima Petar se vratio na rodni otok nakon 20 godina. Sada više nije bio samo mornar, nego pravi morski vuk kojega su na povratku dočekale brojne djevojke. Ali nije bilo njegove Antonije. Pažnju mu je privuklo dijete koje je frapantno ličilo na njegovu ljubav iz mladosti. Prijatelji su mu kazali kako je to Antonijina kći Domenika, a Petar klekne pred nju i reče: „Antonija me nije čekala, ali ako majka nije mogla postati moja žena, onda će to postati kći. Čekat ću dok se ovo dijete ne razvije u ženu.”

 

Petar je bio uporan i čekao, dugih 20 godina koliko je trajala i njegova plovidba morima svijeta. Kada je oženio Domeniku, u vrtu je sagradio toranj davno obećan njezinoj majci, pokraj kojeg i danas stoji natpis: „Ovaj toranj je sazidan 1872. godine u znak ljubavi i vjernosti. Dao ga je sagraditi stari morski vuk Petar Marinić.”