www.croatia.hr
Mediteran kakav je nekad bio

Sinjska alka

 
 
Sinjska alka
Sinjska alka je tradicionalna viteška igra koja se održava svake prve nedjelje u kolovozu u Sinju. Svojom povijesnom utemeljenošću i vizualnom atraktivnošću Sinjska alka predstavlja manifestaciju značajnog turističkog potencijala.

Alka je nastala kao proslava obilježavanja pobjede nad osmanlijskom vojskom 1715. godine, kada su malobrojniji branitelji sinjskog starog grada, kako se vjeruje, po zagovoru Gospe Sinjske uspjeli poraziti nadmoćnijeg osvajača. Alka počinje defileom alkara i alkarskih momaka, u punome sjaju starinskoga oružja i odora, zajedno s limenom glazbom koja svira tradicionalne koračnice. Na tribinama s jedne i druge strane trkališta obično biva smješteno do 15 000 gledatelja. Prvo stupa momačka četa, odjevena u tradicionalnu nošnju ovih krajeva i s tradicionalnim oružjem, a iza njih jaše četa alkarâ, kojoj je na začelju alaj-čauš. Svi su obučeni u živopisne modre starinske plemićke odore iz ovih krajeva. U povorci sudjeluje i »edek« (yedek, tur.) pričuvni konj alkarskog vojvode kojeg je narodna predaja poistovjetila sa zarobljenim konjem i opremom seraskara Mehmed-paše, zapovjednika osmanlijske vojske koja je poražena 1715. godine.

Samo alkarsko natjecanje jest gađanje alke dugačkim kopljem, s konja u punom trku. Alkar u punome trku, nogu duboko u stremenima i bez podizanja sa sedla, gađa kopljem u alku (obruč s nekoliko razdjeljaka, pogodak u pojedini od njih nosi jedan, dva ili tri boda) koja visi na sredini konopca što je rastegnut vodoravno između dva stupa na krajevima trkališta. Tko nakon treće trke skupi najviše bodova, proglašuje se slavodobitnikom (pobjednikom). Ako nakon treće trke dvojica ili više alkara skupe isti broj bodova (punata), ponavljaju trku sve dok jedan ne ostane pobjednikom. To dodatno doigravanje zove se pripetavanje ili foranje. Na kraju natjecanja vojvodin pobočnik izvješćuje vojvodu koji alkar ima najviše punata (bodova). Vojvoda mu naređuje da ga dovede. Kad pobočnik doprati alkara pred vojvodu, vojvoda ga proglašuje slavodobitnikom stavljajući mu hrvatsku trobojnicu (plamenac) na koplje. Taj čin popraćen je pucanjem mačkula s bedema staroga grada.

Prije svečane Alke alkari svake godine održavaju vježbe u jahanju i gađanju kopljem. Dvije »probe« uoči svečanoga natjecanja zovu se Bara i Čoja. U starini, dobitnik Bare stjecao je pravo da za svoju stoku pokosi državnu livadu, tzv. baru; dobitnik Čoje dobivao je velik komad čohe, skupocjene tkanine. No, za razliku od Alke, Bara i Čoja trče se u građanskim odijelima. I za Baru i za Čoju vrijede ista natjecateljska pravila kao i za Alku. U alkarskom natjecanju može sudjelovati najmanje 11, a najviše 17 najboljih alkara s kopljem, uključujući i alaj-čauša. Dakle, Alka zahtijeva cjelogodišnju pripremu, od brige za konje do vježbanja potrebnih za stupanj vještine koji traži alkarsko natjecanje.

Ispočetka su akari sami skrbili o opremi, ali s vremenom Viteško alkarsko društvo preuzima brigu oko čuvanja, obnavljanja i pohranjivanja odjeće i oružja koje je i danas u zbirci Viteškog alkarskog društva, a koristi se samo prigodom trčanja Alke. Momci se oblače u najsvečaniju narodnu nošnju iz okolice Sinja. Alkarska odora je bogata nošnja koju je nosio viši društveni sloj. Oružje alkarske zbirke pripada 18.i 19. stoljeću, osim turske sablje i štita iz kraja 17. stoljeća. Osim što je oružje služilo za obranu i napad, raskošnim primjercima se ukrašavala nošnja, pa se po tome vidio ukus vlasnika i tehnika majstora. Kao što se nošnje pojedinih alkara i momaka razlikuju prema položaju u natjecanju, tako se razlikuje i njihovo oružje. Posebnu opremu i ukrase imaju i alkarski konji. Najupečatljiviji ukras je srebrna ili pozlaćena pločica na sredini čeonog remena izvedena iskucavanjem s ukrasnim resicama po uzoru na stil 18. stoljeća. Tu su i ukrasne uzde, dok je sedlo prekriveno abajom sa srebrnim vinjetama.

Najstariji pisani spomen o Sinjskoj alci potječe iz 1784. godine. To su tri soneta i jedna oda koje je na talijanskom jeziku ispjevao splitski liječnik i glazbenik Julije Bajamonti. Najstariji službeni spis je pismo što ga je 10. veljače 1798. grof Rajmund Thurn, prvi austrijski komesar za novozaposjednute krajeve, iz Zadra uputio tadašnjem zapovjedniku Sinja, kolonelu Jakovu Grabovcu. Thurn, naime, obavještava da je Dvorska komisija potpuno odobrila da se u Sinjskoj krajini i dalje održava Alka, na posljednji dan karnevala, kako je i dotad bilo uobičajeno. Alka se od 1849. godine redovito trči 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je čak utvrđeno i Statutom iz 1902. godine. Od tada se Alka stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca. Godina 1818. vrlo je značajna u povijesti Alke. Te je godine na putu po Dalmaciji Sinj posjetio car i kralj Franjo I., te su mu mještani priredili svečanu Alku. Dobitnika je vladar nagradio briljantnim prstenom vrijednim 800 forinti. Otad se svake godine slavodobitniku iz Beča dostavljalo 100 forinti nagrade, što je bio, vjerojatno, glavni poticaj daljnjem očuvanju, unatoč oskudicama, te stare, ali i vrlo skupe viteške igre. Alka je kroz povijest često vezana uz vodeće ljude država kojima je kroz povijest pripadala Sinjska krajina: 1842. godine održana je Alka u čast dolaska austrijskog nadvojvode Albrechta, iste je godine održana još jednom u čast dolaska nadvojvode austrijskog Franje Karla, a 1875. godine Alku je posjetio Franjo Josip.

Prvi Statut Alke - koji potanko, na temelju starih tradicija, govori o njezinu postanku, svrsi i načinu trčanja - potječe tek iz 1833. godine i sastavljen je na talijanskome jeziku. Zanimljivo je da se njegove odredbe gotovo doslovce poklapaju s odredbama sličnih viteških nadmetanja u tadašnjoj Europi, osobito na području Mletačke Republike (gdje se alka naziva la giostra). No, dok su u drugim viteškim igrama sudjelovali samo članovi povlaštenog društvenog sloja, Sinjska alka od početka uvodi značajnu inovaciju: uz pripadnike vojne aristokracije, doseljene i one domaćega podrijetla, u viteškim natjecanjima mogu sudjelovati i ljudi sa sela (naravno, imućniji), što je toj igri davalo svojevrstan narodni pečat. Ekskluzivnost pripadanja alkarskim obiteljima praktički se temeljila na ekskluzivnosti pripadanja Cetinskoj krajini i Sinju - zemljopisno točno određenom - što je u Sinjanima i Cetinjanima Hrvatima razvijalo osobit kult ratničkoga ponosa, čak plemenitaštva. Uz to je u svečanu ceremoniju, uz odabranu četu konjanika, uvedena i četa pješaka koju su sačinjavali ljudi iz okolnih sela. Alka je, iz velike obitelji europskih viteških nadmetanja, jedno od rijetkih koje je preživjelo u kontinuitetu gotovo tri stoljeća.

Kao priznanje očuvanju povijesnih, kulturnih, etnografskih i drugih vrijednosti, Sinjska alka je od 1979. godine zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. Temelj Sinjske alke leži u čuvanju autentične tradicije, koja svjedoči o povijesnom vojnom ustroju te o socijalnoj koheziji u prošlosti, koja je u slučaju Alke vizualno predočena. To zasigurno predstavlja veliki turistički potencijal. Sinjska alka je manifestacija koja je duboko ukorijenjena i valorizirana unutar pučanstva Cetinske krajine. Njena ritualiziranost i kodifikacija, te činjenica da se radi o zaštićenom kulturnom dobru jamac su da će Alka izbjeći opasnosti koje vrebaju u raznim oblicima nepromišljenog i površnog korištenja u turističke svrhe. Alka je priredba koja nema samo korijene u tradiciji već i danas živi u svoj svojoj cjelovitosti. Njeni su posjetitelji neposredno svjesni toga da se ne radi o umjetno stvorenoj zabavi razvijenoj na pojedinim elementma lokalne tradicije. To je ona odlučujuća vrijednost na kojoj se kvalitetno može graditi daljnja turistička eksploatacija.

U posljednjih nekoliko godina, nakon izložbe »Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja« koja se 2007. održala u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, svjedoci smo velikoga zamaha u popularizaciji kulturne baštine cijele Dalmatinske zagore, što je preduvjet za daljnje promišljanje turizma čitave regije. Sinjska alka, kao najznačajnija manifestacija toga kraja, temeljena na dugoj tradiciji i bogatom iskustvu, ima u tome nezaobilaznu ulogu. Iako Alka uglavnom privlači turiste na jednodnevni ili trodnevni boravak, u cjelini s ostatkom kulturne ponude Dalmatinske zagore ta manifestacija dokazuje da može biti jedan od značajnijih motora razvoja turizma ne samo na ograničenom području Dalmatinske zagore, već i ponuditi razvojni poticaj na širem području Dalmacije i čitave Hrvatske.
www.alka.hr
 
 

Izjava o kolačićima (Cookie policy)

Kako bismo vam pružili najbolje iskustvo naše stranice, te kako bi stranica radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija (cookies - kolačići). Korištenjem stranice croatia.hr pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti Vam neće biti dostupne.

Što je kolačić?

Kolačić je informacija spremljena na Vaše računalo od strane web stranice koju posjetite. Kolačići omogućuju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke i postavke za web stranicu, kao što su preferirani jezik, e-mail adresa ili lozinka. Kasnije, kada opet otvorite istu web stranicu internet preglednik šalje natrag kolačiće koji pripadaju toj stranici.


Isto tako nama omogućuju da mjerimo posjećenost i izvore prometa na našim web stranicama, te sukladno tome možemo poboljšati performanse na našim stranicama.

Sve informacije koje kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su, a omogućuju nam praćenje učinkovitosti stranice i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite - web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Onemogućavanje kolačića

Isključivanjem kolačića odlučujete da li hoćete dopustiti pohranjivanje kolačića na vašem računalu. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Ako onemogućite kolačiće, nećete moći koristiti neke od funkcionalnosti na našim web stranicama.

Više o kolačićima možete naći ovdje:

HTTP cookie
Cookies